Rajko Bundalo

O SNIMANJU SERIJE JELENKO

Po naravi sam blag čovjek. Zato sam se, prema zahtjevima scenarija i moje uloge, primorao glumiti oca strožeg od sebe. Tim je moja privatna blagost dala ugodniji dojam strogosti u korist lika malog Ive. Ne odvlačeći pažnju na sebe, otvarala je veće simpatije gledatelja prema njemu, a ne i neprijateljski stav prema ocu obitelji, na čemu se danas iz pomodarskog formalizma u svakom modernom prikazu obitelji inzistira ili već i nesvjesno čini. U toj je seriji prikazana topla, bajkovita, ali i veoma dinamična obiteljska atmosfera.

Ivo nije bio odmetnik nepoznata podrijetla, nego simpatični, maštoviti i osebujni član obitelji, što mu je dalo veću zanimljivost i topliju privlačnost lika. U stanovitom smislu moglo bi se reći da u ovoj seriji glavnu ulogu igra jedna zdrava obitelj, kakve u modernističkim ostvarenjima gotovo da na svijetu više nigdje nema. Zato se ta serija, u ovo doba pregolemog mnoštva razorenih obitelji, doimlje kao neko prerano izgubljeno majčino krilo na koje se izranjeno srce ožalošćenog djeteta bar na ekranu može osloniti. U njoj se čovjek doživljava čovjekom u okruženju konkretnih ljudi, a ne strancem, kako se to običava činiti u apstraktnim iluzijama pomodarskog formalizma kojeg hvale svjetski festivali, a pred kojima publika ostaje bez srca i pretvara se u agresivnu masu koja ne zna izgraditi međusobni mir. Uostalom, ta je serija ponikla iz jednog, koliko sam mogao osjetiti, toplog i skladnog bračnog para; režisera Obrada i književnice-scenaristice Maje Gluščević.

Ekipa se na terenu na neko neodređeno vrijeme pri snimanju znala zaustaviti i slušati dok se kao rascvrkutale ptičice Obrad i Maja dogovaraju za neku novu scenu ili neki novi detalj u kadru. To nije bio samo profesionalni timski rad filmskih stručnjaka, već više od toga - maštoviti plod života jednog bračnog para sa golemim životnim iskustvom. Snimanje se odvijalo ležerno, kao da smo kod njih u gostima ili na kakvom ugodnom izletu; bez napora, bez grube riječi i bez ružnih uspomena na svršetku posla. Ni honorar nikom nije kasnio. Ta njihova toplina našla je odjeka u nama pa je cijela ekipa bila jedno srce i jedna duša. I to se, dakako, pri svakom gledanju nanovo osjeti. Svakog dana sa šeširom na glavi i izrazom jednako dobroćudna lica, stari se Obrad prisjećao nekih zgoda iz svog djetinjstva, a Maja ih je na svoj način uoblicavala u neki novi prizor scenarija. Još ih vidim pred sobom, premda je od onih dana prošlo već 38 godina.

Suhoparno rečeno, scenarij je napisala književnica Maja Gluščević, režirao Obrad Gluščević, a asistent režije bio njihov prijatelj Radenko Ostojić. Pred kraj snimanja je Obrad umro od raka kostiju, tako da dovršeno djelo nikad nije vidio. Ostatak snimanja i montažu je dovršio Radenko Ostojić, koji je također uskoro umro od raka pluća, čini mi se, ne dočekavši emitiranje serije. Gdje je Maja, to vam ne znam reći. Nakon snimanja je nisam sretao. Pamtim samo da je bila povučena i u sve dane blage naravi. Premda je Obrad rođen u Metkoviću, radnju „Jelenka“ je smjestio u sjeverniji ambijent. Snimanje je vanjskih scena bilo u Sloveniji, u nekom selu između Bledskog i Bohinjskog jezera. A scene unutarnjih prostora u posebnom filmskom studiju „Spektar“, na zagrebačkoj Selskoj cesti kraj osnovne škole.

U stvaranju filmske priče nije važno kojim se sredstvima ekipa koristi, nego ono što se na ekranu vidi. Ako je moguće olakšati snimanje, koriste se neki trikovi i tehnike kojima se s manje novca i ljudskog napora može isto na snimci postići. Tako su scene padanja snijega pred kućom snimane u studiju gdje je umjesto snijega iz visine na nas rasipan sitno izmrvljeni stiropor, a scene snježne mećave u planini snimane su u dan kad snijeg nije padao. Dopremljen je u šumu avionski motor s velikom elisom, zaštićenom metalnom košarom da elisa koga ne ozlijedi, a ispred nje su izasipane vreće mrvljenog stiropora što ga je elisa otpuhivala u pravcu glumaca, a mi smo glumili da smo zbilja bili u mećavi. Serija je snimana, ako se dobro sjećam, oko devet mjeseci, počevši od proljeća 1979.

Najprije scene u studiju (interijeri), a onda na jesen i zimi scene u vanjskom prostoru (eksterijeri). Glumci ne znaju što su snimili dok ne vide montirani materijal pojedine emisije. Tu gluma nije kao u kazalištu gdje se priča igra redom od početka do kraja, nego napreskok scene prema lokalitetu snimanja. Ono što publika gleda nekoliko minuta na ekranu, to se ponekad snima cijeli jedan ili čak dva dana ili čak u razna vremena kroz godinu. Zato glumac u sebi do kraja snimanja mora imati jasnu ulogu. Zato tako dugo traje snimanje filma, TV drame ili TV serije. Umjetničko je djelo uvijek neki odraz života ili neki osobni (autorski) pogled na ljudski život. Ono je najgore kad se krene naglašavati neke ideje i prenositi publici neke poruke. Publici su takva djela nezanimljiva jer ona želi žive ljude gledati. A najbolje kad uspije uprisutniti život i uključiti gledatelja u taj život da se u njemu malo odmori i oplemeni za borbe što čekaju ga već onog trena kad ugasi ekran.

Ova je serija prepuna života. Taj život je ugodan, aktivan, maštovit i u svakoj sceni bitno društven. Bar na neko vrijeme nakon gledanja, prelijeva se medu gledatelje i ostavlja ih u blagom ozračju. To sam doživio u vlastitoj obitelji. Ivinog sam oca snimao 1979. A 30 godina kasnije, te moje krupne kadrove iz mog krila gleda moj najmlađi sin pa me pita: „Tata, a koji si ti?“, jer je na špici pročitao i moje ime. Nije me prepoznao. Ona duga crna kosa sad je kratka i potpuno bijela, a na licu nema brkova. Svježinu onog mladenačkog lica zamijenila je staračka patina. Samo glas je ostao isti. No, zanesen slikom, sin ga nije prepoznao. Ali su ga prepoznali neki meni nepoznati ljudi koji bi se našli preda mnom pa bi mi pitali: „Tko ste vi? Vaš glas mi je odnekud poznat.“ Ne rekoh im, već onako u sebi: „Dakle, to je moja draga publika.“ Ulijem im osmijehom blagost u srce, s oni me isprate čuđenjem. Lijep je ovaj posao kad umjetnik se njime mudro služi, uvijek u korist svoje drage publike. Sve rekoh, samo ne spomenuh glavnu ulogu, a vrijedno je da se i to cuje. Jelenko je posuden iz Zoološkog vrta u Zagrebu.

Ako životni vijek jelena traje 15 do 20 godina a iznimno 25, onda je i naš Jelenko za Obradom i Radenkom isplovio iz rijeke vremena. Unatoč prolaznosti svega što s razlogom novom naraštaju vrijeme ustupa, imalo je smisla što su živjeli, jer su nam ostavili onako divnu priču. Bila je to i priča puna mudrosti do koje se srcem dolazi. U njoj je u jedinstvu bio čitav svemir i sav ljudski rod. Zato je ona uvijek iznova kao odraz neba u dubokoj vodi. Jelen pas, šume, polja i godišnja doba u smislu tla na kojem čovjek živi. Zatim jedno selo kao ljudski svijet. A u njemu jedna obitelj u kojoj neki novi čovjek nastaje.

On nije bezimen ni izgubljen, već ima identitet i važan je čovjek među svojima. Ime mu je Ivo. I na kraju je u toj priči ono što pod nebom je uvijek najljepše – bezazlena dječja družina u kojoj će se ljudska povijest nastaviti. Zar to nije sav univerzum, obuhvaćen srcem mudrog promatrača koji život gleda udvoje, a zove se Obrad i Maja Gluščević?! Ako baš želite neku poruku na kraju, možda bi to mogla biti ova s kojom ću se od vas oprostiti. Svi bismo mi, onima koji na svijet dolaze, trebali iza sebe nešto lijepo ostaviti. Vaš prijatelj, Rajko Bundalo, Ivin tata u „Jelenku“, prijateljski odan ovom divnom bračnom paru umjetnika koji su nam znali srca oduševiti.

RAJKO BUNDALO ZA JELENKO.COM.HR