Uz spomendan sv. Ivana Krstitelja vežu se različiti običaji, a jedan od njih je i paljenje ivanjskih krijesova. Blagdan sv. Ivana Svitnjaka (24. lipnja), kako ga u Dalmaciji nazivaju, jer se uoči tog blagdana pale vatre (svitnjaci), glavni je godišnji folklorni datum ljetnog doba.
"U dječjoj seriji Jelenko pojavljuje se i običaj vezan uz Ivanjske krijesove""
Paljenje ivanjskih vatri zajedničko je svim Hrvatima i Slavenima, kao prastara svetkovina ljetne sunčane mijene zvane Kupalo ili Kupadlo. Kupadlo je kod Slavena bilo božanstvo zemaljskih plodina i žetve, a 24. lipnja bio je svečani dan kupanja ljudi i stoke, kao obreda očišćenja vodom kakav su prakticirali i drugi narodi. U Dalmaciji je to obredno kupanje ljudi i stoke bilo poznato, pa se taj blagdan naziva Sveti Ivan Kupavac Ivanjske vatre tumače se kao simbol Sunca ili kao pomoć Suncu, s čim je u svezi i njihova očisna i apotropejska snaga. ‘Od Ivana do Ivana da me noge ne bolu‘ Djeca su nekoliko dana prije blagdana skupljala drva za paljenje svitnjaka. Svaki zaselak imao je određeni prostor na kojemu su se svake godine palili svitnjaci. Oko vatre bi se skupili stari i mladi. Običaj je da se svitnjaci preskaču, a to čini mlađarija, a i starije su osobe, kad nestane plamena, prelazile preko pepela na križ. Vjerovalo se u iscjeliteljsku moć vatre i luga, tj. da liječe kostobolju, pa se izgovaralo: Od Ivana do Ivana da me noge ne bolu. Ako se netko od nazočnih uz svitnjak zove Ivan, taj je onda častio sumještane pečenim mesom, slaninom, vinom. Kako je to vrijeme i mladog žita, djeca bi, rjeđe odrasli, nabrala mladih klasova i pržila ih na vatri, te jela za sreću i obilje. Običaj je poznat i u Sinjskoj krajini. Tradicija i običaji Posljednjih se desetak godina, a ponegdje i kraće “obnavlja” tradicija paljenja Ivanjskih krjesova i u drugim sredinama; ne ekskluzivno ni u ruralnim ni u urbanim. Zapravo, u većini bi se ruralnih moglo prije reći da se “gasi” kao što i te sredine iz mnoštva razloga “odumiru”.
Tako se primjerice, na dalmatinskim otocima i dijelovima Zagore ova tradicija očuvala. Ivandan ili Ivanjdan, odnosno blagdan rođenja sv. Ivana Krstitelja dan je kada se po narodnoj tradiciji pali druga obredna vatra. Cilj ljetne obredne vatre je, prema drevnim solarnim vjerovanjima, pojačati snagu suncu s obzirom da od Ivanjdana dan skraćuje. Isto tako, prema narodnim vjerovanjima u apotropejsku, ljekovitu i lustrativnu moć vatre, ona, to jest snaga svjetla i topline štiti ljude, životinje i biljke od zlih sila i bolesti te liječi tijelo i čisti duh. Paljenje, preskakanje i plesanje oko vatre uoči Ivanjdana poznaje područje gotovo cijele Europe, ono je rašireno u slavenskim, romanskim, skandinavskim, germanskim i sjevernoafričkim zemljama. Ivanjski krijesovi Sv. Ivan Krstitelj, Čilipi, oltarna slika Isprepletenost religijskog i pučkog, koji često baštini ostatke arhaičnih tradicija, vidljiva je u podudaranju važnih blagdana i svetkovina s prastarim vjerovanjima, a blagdan rođenja Ivana Krstitelja, 24. lipnja, zasigurno je jedan od važnijih. Sveti Ivan Krstitelj je, prema Lukinom izvještavanju, stariji od Isusa šest mjeseci.
Znajući da se Isus rodio 25. prosinca, u vrijeme oko zimskog solsticija kojim sunce otpočinje sve duže i više biti prisutno na obzorju, tako je rođenje Ivana Krstitelja vezano uz ljetni solsticij, kad sunce od najjačeg krene slabiti, dok ne stigne do novog rođenja. Vjerovanje da suncu treba pomoći da ojača simbolično je prisutan u svom kršćanskom ekvivalentu: Isusovom prethodniku treba pomoći da pripravi put Gospodinu i poravna mu staze, odnosno da krsteći nevjernike utre put novoj religiji najavljujući dolazak kršćanskog sunca. Stoga ne čudi što su uz blagdan rođenja sv. Ivana Krstitelja prisutni običaji paljenja obredne vatre koji su doduše s vremenom poprimili dodatni repertoar narodnih vjerovanja. Ivanjski krijesovi običaj su paljenja vatri 23. lipnja uvečer, uoči Ivandana. Riječ je o običaju iz pretkršćanskog razdoblja koji pripada grupi običaja vezanih uz prirodne praznike (zimski i ljetni suncostaj, pro-ljetna i jesenska ravnodnevnica). Etnolozi navode da na njega nailaze diljem Europe. Na našim prostorima, staroslavenska predaja govori o bogu Jarilu (Jarovitu) koji hoda kroz godinu. Zbog održavanja harmonije svijeta i godišnjih doba on mora prijeći cijelo stablo svijeta. Iz Velesovog podzemnog svijeta najprije donosi ljudima proljeće, a u doba ljetnog suncostaja dolazi u Perunove dvore, navrh stabla svijeta, gdje upoznaje Perunovu kćer, lijepu Maru. Ivanje je noć njihove svadbe. S pojavom kršćanstva proljetnog Jarila zamjenjuje sv. Juraj, u narodu „Zeleni Jura“, a ljetnog Jarila sv. Ivan Krstitelj. U narodu se krijesovi još nazivaju kres, kris, krijes (Slavonija), koleda, svitnjak (Dalmacija).
Staro etimološko značenje riječi je praslavensko, i ne označava krijes nego dan ljetnog suncostaja (21. lipanj). Riječ krijes izvodila se od glagola (o)kretati, i označavala dan ljetnog Sunčevog obrata. Nova etimologija riječi krijes izvodi se iz indoeuropskog glagola kre-s-i što znači rasti, hraniti. Paljenje krijesova bio je običaj i kod drugih praznika, npr. Jurjevo, Vidovdan, Ilindan, Dan sv. Petra i Pavla. Simbolički je uvijek bilo vezano uz nebesku vatru Sunca i smatra se ostatkom Sunčeva kulta. Kod obrednih krijesova za vrijeme ljetnog suncostaja namjera je bila tu vatru zadržati i produžiti joj moć, zbog njene pročišćavajuće, preporađajuće i oplođujuće snage. Naši stari vjerovali su da ove vatre imaju moć rastjerivanja zlih sila, bolesti i štetočina, dok istovremeno donose pročišćenje i božanski blagoslov. Sunce_horizont Jaše Ivo na konjiću, Na gizdavom svom vrančiću. Njega srete lepa Mara, Lepa Mara progovara: – Oj, Ivane, Ivaniću, stani malo, divanit ću. – Nije meni do divana, ni mom konju do stajanja. Da je meni čaša vina I mom konju šaka sina, konj bio io, ja bi pio I sa tobom divanio. (zapisano 1979. g. u Grabrovnici, općina Pitomača)
Za krijesove se najviše skupljalo suhe grane borovice, a paljeni su na raskrižjima, povišenim mjestima, ponegdje uz svaku kuću, ulicu ili zaselak. Uz krijes su se okupljali seljani, ponajprije mladež, te pjevali krijesne pjesme i plesali kola. Ivanjske pjesme pjevale su se uz pratnju frula, gajdi i gusli. Neke od tih pjesama sačuvale su mitske motive, dok ih je većina kristijanizirana. U nekim dijelovima Dalmacije ivanjske je krijesove cijelu noć pratila zvonjava crkvenih zvona. Kako je vatra dogorijevala, okupljena mladež preskakivala je krijes, i to često u parovima zbog vjerovanja da će se tako zaštititi od zlih sila i sačuvati zdravlje i plodnost. Zbog ovog se vjerovanja drugog dana preko zgarišta prevodila stoka, a pepeo raznosio na obrađena polja. Osim paljenja krijesa, na Ivanje su se vatre palile još i u obliku baklji (lučeva) napravljenih od usitnjenog smrekovog, hrastovog ili drugog drveta. Tako su na području Požege, oko sela Velika, poznati “bakljari”, koji su na Ivanje hodali i pjevali po brežuljcima mašući upaljenim bakljama, stvarajući tako čaroban noćni prizor leta krijesnica, da bi ih na kraju obredno bacali u krijes uz pjesmu i svirku. U Podravini su bakljari bili poznati kao “ljilji”. U mnogim hrvatskim krajevima djevojke su o Ivanju plele vijence od cvijeća i zelenila. Najčešće su to bili vijenci od paprati za koju je u narodu postojalo vjerovanje da liječi glavobolju. Osim estetske uloge u vijencu, paprat je imala i jako simboličko značenje. Vjerovalo se da cvjeta u ivanjskoj noći i to tako kratko da odmah rodi plod. Govorilo se, tko ima sreće i te noći pronađe čaroban cvijet i ubere sjeme,
dobiva iznimne moći, kao što je npr. razumijevanje govora životinja, i sl. Sličnim vijencima ovjenčavalo se rogovlje i vratovi stoke. Krovovi kuća i staja također su kićeni cvjetnim vijencima. Stara predaja govori i o običaju velikog čišćenja i obrednog kupanja na Ivanje. Vjerovalo se da obredno kupanje donosi zdravlje ne samo ljudima, nego i stoci koju se na taj dan obredno pralo. midsummer_eve LIPI IVE KRIS NALAŽE Lipi Ive kris nalaže, kris nalaže, venac plete. Stare majke bud’te kćerke, da se ćerke zorom staju, da počešu plave kose i umiju belo lice i pometu bele dvore, bele dvore i komore i oriblju žute stole, žute stole javorove, i donesu bistre vode i naliju čiste lonce. Stari ćaćke bud’te sinke, da se sinki zorom staju, da izrenu riđe vole, riđe vole u lugove, i napasu riđe vole i posiju belo žito. Dajte, dajte, stare majke, ako li nam niš ne date, vi nam dajte lipog Ivu, izpeljajte pod jabuku, pod jabuku crljeniku, da mi s njim se poigramo, poigramo, potancamo, i lipo ga nakitimo z rožicami ivanjskimi i k sebi ga odpeljamo. Mi ćemo ga dobro ranit suvim sirom i pogačom, belim mlikom i šećerom. Ajdmo sada, lipi Ivo, ajdmo sada pjevajući: Daj nam, Bože, dobro leto, dobro leto i proliće o Ivanju i Štefanju. (Karlovačka okolica) Na kraju, spomenimo i “ladovanje” koje je u mnogim krajevima bilo neizostavni dio ivanjskih svečanosti. Ladarice, ladekarice, kresovaljke, krisnice, ivančice i sl. su uz pjesmu i ples ophodile selo.
Bila je to povorka od najčešće četiri do osam svečano odjevenih djevojčica, dok su im glave bile ukrašene cvjetnim vijencima od zelenila, cvijeća i žitnih klasova. Često su im u pratnji bili jedan ili više dječaka u ulozi zaštitnika, najavljivača ladarica i skupljača darova u košarice. Ladarice su “ladovale”, odnosno pred seoskim kućama naizmjenično pjevale ladarske pjesme, tijolkarice, uz uzvik “Lado!”, te plesale kola oko košarica ukrašenih raznobojnim i mirisnim ivanjskim biljem. Ivanjske svečanosti obično su trajale po nekoliko dana. Bili su to dani slavljenja radosti, zdravlja, ljepote, ljubavi i rada, Života u svojoj punoj manifestaciji, a kako ladarska pjesma kaže, sve na slavu Ivaneka! Podajte nam Ivaneka, Oj lepa Lado, Lado, Lado! Znesemo ga na vulico, Na vulico pod lipico, Kaj se bomo ž njem igrale, Po poteku, po praheku, Znesemo ga na vulicu, Na vulicu, pod lipicu, Pak mu bomo ruže brale, Sve na slavu Ivaneka! (okolica Koprivnice)Izvor
